Nisam mogao suspregnuti smijeh pročitavši na teletekstu vijest, a koju prenosi i Večernji da Jaca ide u posjet Gadafiju – treba proslaviti obljetnicu revolucije (i to socijalističke)!!! Možda povede barba Luku Bebića da se malo prisjeti starih dana...
I usput će posjetiti direktore podružnica hrvatskih tvrtki u Libiji. Možda joj se dopadne pa ostane, što mislite?



S druge strane jedan od onih koji predstavljaju pseudoduhovnu kvazivertikalu objasnio je bagri hrvatskoj koja radi i plaća porez neka se gube iz Hrvatske – „hvala ti za ove naše hrvatske lopove. Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve, naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje.“ Usput, za Pavelića drži da je bio „dobročiniteljem hrvatskog naroda“; baš me zanima kako bi Mihovil Pavlek Miškina (čiju pjesmu Crveni makovi jako volim), da ga ustaše nisu pogubile, danas reagirao na ovakve budalaštine.

Za to je vrijeme, dok je don Ivan Turić ispirao mozak ljudima sa svojim ustašoidno-kleptokratskim propovjedima, gazda podružnice Rimokatoličke crkve Vatikan Inc. u Hrvatskoj – direktor Bozanić – primao je dres nogometne reprezentacije s brojem sedam. Prioriteti su prioriteti.

Inače, i ja sam trenutno sav u rebalansu, tako da nisam imao vremena (a niti inspiracije) pisati. Ali tu sam. I još uvijek rokćem.

U nekim državama ljudi žive bolje, u nekima lošije – ovisi o životnom standardu. Može se mjeriti po nekoliko kriterija, a najčešće čujemo onaj o BDP (brutto domaći proizvod) po glavi stanovnika. Ponekad se mjeri i tzv. PPP – Purchasing Power Parity – ili, koliko toga se može kupiti za iste novce u različitim državama...



U Sloveniji ljudi žive bolje nego u Hrvatskoj. Možemo se zajebavati i reproducirati Pervanove fore o tome da u Sloveniji ne možeš kišobran otvoriti a da ne pređeš granicu, jebeš zemlju koju proputuješ s pola tanka benzina i slično, ali što je je – njihov standard života je bolji od našega.

Na stranu postojanje anti-slovenskog sentimenta novijeg doba kod nas i anti-hrvatskog kod njih. Razno razni Jorasi svojim iracionalnim ponašanjem samo podgrijavaju taj negativni sentiment s obje strane. Naravno da je svakom razumnom to sve glupo i bilo bi čak i smiješno da ne proizvodi tako negativne efekte... No, imati neprijatelje očito je neophodna stvar političara koji nemaju što drugo ponuditi nego borbu protiv „unutarnjih i vanjskih neprijatelja“. Partijska škola podučila je tome cijelu plejadu političara od kojih mnogi, gle iznenađenja, baš sjede na vlasti i troše naših 100-njak milijardi kuna (samo za ilustraciju: 100.000.000.000 kuna!!!) ili su pak u crkvenom vrhu. Uglavnom, neprijatelja mora biti!!!

I kad se malo odmaknemo od steretipa, izbrišemo iz glave Jorase i Slavena Leticu u odori bana na konju u pohodu Svetu Geru, iz moždanih vijuga maknemo nacionalističke ispade slovenskih i hrvatskih političara, možda nam padne na pamet da bismo nešto mogli i naučiti od onih koji su očito bolje organizirani, produktivniji, pa i bolje žive. Uostalom, i mi hoćemo bolje živjeti, zar ne?



U slovenskom listu Delo izašao je odličan komentar pod naslovom Da je pravde i razumnih birača, HDZ više nikada ne bi na vlast iz pera Roka Kajzera, njihovog dopisnika iz Zagreba. Business.hr izvještava o komentaru, a ja izdvajam par krasno i pametno sročenih rečenica o kojima bi svaki „dobri Hrvat“ trebao, uz čišćenje mozga iz prethodnog odjeljka, dobro razmisliti:

"U demokratskim državama trebao bi biti higijenski minimum da nakon tako šokantnih otkrića o državnom kriminalu i korupciji vladajuća stranka, bez obzira na to tko je trenutačno vodi, odstupi s vlasti.“

"Toliko štete koliko je HDZ prouzročio Hrvatskoj nije napravio nitko, čak ni agresor."

„Komentator tvrdi da je najnovijim razotkrivanjem državne korupcije postalo očigledno da je HDZ i drugi put u kratkoj suverenoj povijesti države orobio Hrvatsku. Prvi put za vladavine Franje Tuđmana, kada se stvaralo 200 bogatih obitelji i provela privatizacija štetnija od četverogodišnjeg rata, i drugi put za vrijeme Ive Sanadera.“

HDZ je državu "vlastitim financiranjem" doveo na koljena. Kada bi u Hrvatskoj postojala pravda i razumni birači, HDZ više nikada ne bi smio na vlast. U uređenim državama opasne stranke zabranjuju, zaključuje komentator Dela Rok Kajzer.

Svi smo pomalo alergični kad nam „netko sa strane“ pametuje – ali ponekad bi bilo dobro da otvorimo uši i um. Jer ponekad se igra bolje vidi s aut-linije nego kada si u igri...

Drage blogerice i blogeri, dame i gospodo, mutikaše i smutljivci, slijedi nam siva i kišna jesen i hladna zima. Dok se Jaca i Zoki časte s „Dobro jutro“ i „Laku noć“ u teatru apsurda hrvatske politike, ono što nama ostalima dolazi neće biti niti dobro, a bome niti lako. Kako ujutro, tako i naveče... Jučer je izašao dobar komentar u Business.hr s naslovom koji sve govori: Zaustavite ove ljude!


A da ih zamolimo da ostanu na godišnjem malo duže?

No, nećemo očajavati. Nećemo biti očajni kao Miklenić jer je Sanader otišao. Ili kao Jaca kada je bila pod paljbom oporbe tijekom aktualnog sata i molila barbu - „Luka, zaštiti me!“.

Istina, pitat ćemo se, dok će nam kroz rupe na potplatama cipela ulaziti voda ove kišne jeseni, zašto nismo štedjeli dok se imalo. Pitat ćemo se zašto se nismo ugledali na one štedljive poput ministra u lancima Milinovića koji kućicu na par stotina kvadrata gradi, s kadom od 20 metara... Ili zašto nismo bili poduzetni poput Jandrokovića, tog hipersposobnog dečkića koji je uletio među zvijezde, namazan vazelinom, s inicijalima na potplatama cipela kako bi znali tko je kada bi ga izvlačili iz doktorovog dupeta...

Ali došlo je novo vrijeme. Vrijeme hrabrih. Oni koji su više od desetljeća ponizno cvrkutali sad su hrabri. Oni koji su reketarili, sad su ugledni poduzetnici. Oni koji su krali, sad su eminentni građani. Oni koji su ljenčarili na državnim skutima, sad su „radnici“, a radnici koje su trebali štititi, sad su vojska – vojska nezaposlenih. Oni koji su autokratski vladali, sad bježe u potrazi za „zelenom kartom“ (koja nema, usput rečeno, veze s ekologijom J)...

I dok dođe kiša, računi za struju i plin, budite hrabri. Nemojte očajavati. Pomišljati o bijegu. Samo se sjetite da se hrabri Milinović pljacka u svojoj kadi, da Jadranka u zimskim noćima gladi svoju kolekciju broševa... To je hrabrost.


Nemojte se zamarati Mislavom Bagom i podacima koje pokazuje. Niti slučajno. Uostalom, kako stvari stoje, televizor troši puno struje, pa će biti i manje Bage ove jeseni...

Prije nekoliko dana sam započeo s pisanjem ovog posta potaknut viješću da je rezultat vjeronauka u školama devastacija vjeronauka u župama. Pa mi je na pola ponestalo inspiracije. Pa sam pročitao članak Što kad vjera postane opasna? u kojem fizičar Lawrence Kraus upozorava da bi „...[v]jerski ... čelnici trebali odgovarati za štetne posljedice svojih učenja. Umjesto toga, one se u ime vjerskih sloboda toleriraju, a u isto ime zatire se i svaka kritika dogmatske iracionalnosti.“

A onda je došla Miklenićeva tragikomična bomba te mi se inspiracija na temu crkve i njenog djelovanja vratila.



Uglavnom...

Crkva je, kako stvari stoje, promašila „ceo fudbal“ i sada je glavni direktor za tržište Hrvatske, Josip Bozanić osnovao „'krizni stožer' za spas župnog vjeronauka. Dekretom br. 1932/2010. 30. srpnja osnovao je posebno povjerenstvo Zagrebačke nadbiskupije za župnu katehezu, koje dotad nije postojalo, da se vrati značenje župnom vjeronauku, koji je školski gotovo devastirao.“, piše Darko Pavičić u Večernjem listu.

Naravno, nije trebalo biti tako. Mentalno i diskriminirajuće silovanje katoličkim vjeronaukom u javnim školama trebalo je zbiti redove vjernika, povećati broj uvjerenih...
A događa se suprotno, usprkos velikim naporima, državnim novcem i potporama, aktivnim sudjelovanjem u političkim kampanjama, Don Kaćunkom Celzijusom u Red Carpetu, svim medijima koje imaju, mreži poslovnica...

No, sada barem znamo tko je kriv za sve, izgleda da povjerenstvo direktora Bozanića neće imati previše posla jer Miklenić ima odgovore. Ako ste pomislili da je Polančec kriv, ipak ste se zabunili – on, čudom, nije kriv za ovo mada je inače kriv za sve ostalo.

Krivi su komunisti!!!! Koji su svugdje infiltrirani.

Znači, da rezimiramo: za pedofiliju u crkvi ipak nije kriv Polančec, nego komunisti.
Za privatizacijsku pljačku nije kriv HDZ i njegovi sateliti, uključujući tu istu crkvu u kojoj je i dotični Miklenić, nego komunisti. Pa je onda ispravno reći da su i za debakl župnog vjeronauka krivi, a tko drugi, nego komunisti. Ne pakirati Polančecu.



Tako da direktore Bozaniću možete raspustiti povjerenstvo. Vrijeme je za progon komunista, a ne za povjerenstva.

U komentarima nekolicine mojih postova naišao sam na nekoliko komentara tipa „...psi laju, a karavane prolaze“. U prijevodu, možemo se mi po blogovima pjeniti, kritizirati vladajuću kleptokratsku vlast, ne slagati se s ovime i onime, ali koristi od tog piskaranja i komentiranja – nema.



U svakom slučaju, ne očekujem da moj blog i piskaranje dignu revoluciju, a niti sam romantičar u takvoj mjeri da bih pomislio i da se revolucija dogodi da bi poslije toga tekao med i mlijeko. Revolucije uvijek završe, čini mi se, nekako drugačije od prvobitne zamisli...

No, zašto uopće pišem blog?

Razloga je, kao što često biva, više. Jedan je svakako egoistički – pišem zbog sebe samoga. Zabavljam se time. Pisanje doživljavam kao kreativan proces. Nisam zbog toga umjetnik, niti gajim iluzije da ću biti književnik, ali svejedno, zabavlja me, otvara neke nove tokove misli, tjera me da vježbam kako se izraziti...



Naime, kada sam prije par godina mijenjao posao, napravio sam listu stvari koje me zanimaju, ali zbog posla nisam imao vremena za njih. Jedna stvar bili su upravo blogovi, pa sam malo pogledao čega ima i odlučio pisati blog. Ime, koje je poprilično blesavo, dao sam mu upravo zbog zajebancije iz moje veze u kojoj PMS ne znači predmenstrualni sindrom, nego Period Muške Svinje. To je period u kojem se muškarci pretvaraju u svinje, po teoriji moje drage, a žene samo reagiraju onime što znamo PMS.

Još jedan razlog zbog kojeg pišem blog je vježbanje materinjeg jezika. Žalosna je činjenica, a s kojom sam se susreo u poslu, da su ljudi sa završenim fakultetima de facto nepismeni, da nisu u stanju sročiti nekoliko suvislih rečenica. A isto tako sam svjestan i dobro znam što se događa s mojim tekstovima kada su ih u nekoliko prilika dohvatili lektori – ajme, sve me sramota kad vidim to more ispravaka... Elementarno znanje materinjeg jezika ipak je opća kultura, a kažu da nas vježba čini boljima...

Ne manje važan razlog za ovo „piskaranje“ je i mogućnost da izrazim što mislim o svijetu i događajima oko nas. Vrlo sam političan, imam stav o stvarima koje se događaju. Pa mi je blog neka vrsta „auspuha“ kroz koji ventiliram svoju potrebu da prokomentiram nešto, složim se ili ne s nečime što se oko nas događa. Nerviraju me dogme i stvari za koje nekolicina, a to je često bučna i agresivna manjina, pokušava prikazati da upravo oni imaju ekskluzivno pravo na interpretaciju, a na nama drugima je da se s time složimo jer inače nismo „dobri Hrvati“ ili pak dobijemo neku drugu etiketu.



Eto, zato pisakaram.

Ljetno vrijeme već godinama nam donosi, između ostaloga, dvije teme u kojima mainstream mediji imaju nepresušni izvor materijala. Jedna tema je turizam, a druga je naša poljoprivreda.

Od turizma očekujemo, dok ministar Bajs igra džepni biljar u odijelu obilazeći kampove i vukući za sobom četu kamermana, tonaca i novinara da uslikaju taj nezaboravni izraz lica (vidi sliku!!!) – u najmanju ruku – čudo. I još uvijek slušamo o tome koliko je turista ušlo ovaj vikend, a koliko izašlo iz Lijepe naše što su svakako važni podaci – ali daleko manje važni od para koje su ti turisti ostavili u Hrvatskoj i koliko je poreza ubrano od toga, jerbo, kao što svi dobro znamo, crno tržište je u toj grani poprilično razvijeno.


Što li je ministru na pameti u ovom trenutku?

Poljoprivreda, ili bolje rečeno orgije oko poljoprivede, subvencija i poticaja, traktora i cijene pšenice druga su tema o kojoj neprestano slušamo. Cho, taj dobroćudni slavonski muž, preznojen hodočasti na sastanke, pregovara, dogovara, obećava i jedva čeka da zapali jednu cigaretu – i opet, kako god da bilo, sljedeće godine imamo isto sranje: raspižđeni poljoprivednici prijete blokadom cesta.

Ajde srećom, mora se priznati, mediji su barem prestali drljati po ideji strategije razvoja Hrvatske koja se bazira na poljoprivedi i turizmu.

Poljopriveda kakva je u nas nema šanse. Za sranja koja svake godine imamo oko pšenice i cijene pšenice držim krivima vladajuće (50%) i poljoprivednike (50%). Prve zato jer potiču održavanje statusa quo koji nema nikakvu perspektivu i koji plaćaju poreznim novcima koje ja i meni slični magarci i mule ubacuju u državnu kasicu. Druge zato jer to prihvaćaju kao takvo (dobro nam je dok nam se slijeva) i još mi prijete da će blokirati ceste. Fuck off oboje. Jebo vas HSS i HDZ.

I dok je Shimon Peres bio u Hrvatskoj trebali smo mu spakirati Čobankovića, Frišćića i Pankretića na godinu dana u Izrael. Tamo se ima što naučiti o poljoprivedi – paradoksalno, u zemlji u kojoj je 60% površine pustinja. Impozantno je što su u stanju uzgojiti u Izraelu s obzirom na klimatske uvjete, baš kao što je impresivna razina gluposti i neodgovornosti kada se radi o poljoprivedi u Hrvatskoj.


Lemon Orchard in the Galilee by David_Shankbone


Turizam Lijepe naše, s izuzetkom Istre i nizom pojedinačnih uspješnica, je zapravo priča o utrošenim milijardama eura, prljavim privatizacijama i „javno privatnim partnerstvima“, jednom dobrom guzom i rezultatom za kurac. Ajmo biti realni – sve je to zbrda-zdola, niti sami ne znamo što hoćemo. Ministri se mijenjaju, Niko Bulić ostaje, a nakon milijardi eura potrošenih na autoceste najbolja turistička godina je i dalje 1987. godina kada autoceste nije bilo ?!


I na kraju, nevezano uz gore sročeno, da preporučim knjigu koju sam pročitao prije par dana, kategorija „svakako pročitati“!