Hrvatska je podijeljena zemlja. Na primjer, postoji „partizanska“ i „ustaška“ Hrvatska; postoji „lijeva“ i „desna“ Hrvatska; postoji „rimokatolička pravovjerna“ i „mračna heretična“ Hrvatska... Podjela postoji koliko hoćete i na njima netko uvijek profitira.

Ideološke i pseudoreligijske podjele omiljena su platforma hrvatske političke kvazielite i klera, a najvidljivije su tijekom predizbornih kampanja kada je svaki neprijatelj dobrodošao kako bi se homogeniziralo biračko tijelo...

U posljednje vrijeme meni je nekako najmiliji jedan drugi kriterij koji nije direktno vezan s ideologijom. Taj kriterij je, naime, opipljiv i mjerljiv u kunama. I tu postoji Hrvatska koja pošteno radi i plaća poreze i ona druga koja kasira, koja dijeli ono što „prva“ Hrvatska uplati u kasu, ili, da budemo precizniji, koja živi od onoga što uplaćuje ta „prva“ Hrvatska.

Od rada te „prve“ Hrvatske isplaćuju se poticaji poljoprivrednicima i plaćaju traktori, od toga idu regresi, božićnice i darovi za djecu barba Lukinih pulena, ta se lova baca u bunar brodogradilišta koja godinu za godinom, brod za brodom (izuzev Uljanika) proizvode gubitke... Od para te „prve“ Hrvatske plaćaju se Skladgradnje i pere se lova koja ide u blagajnu HDZ-a i u torbi se nosi cash onima koji odlučuju – paradoksalno, u naše ime. Drugim riječima, u naše ime netko uzme našu lovu i uplati je sebi na račun i još nam se, u Hloverkinom Otvorenom u javnoj kući HRT, kurči legitimitetom jer je „izabran“.



I trenutno me boli kurac za ustaše i partizane, za vjernike i ateiste, za desne i lijeve – pitanje je: tko stavlja kruh na stol?

Kao i uvijek kada je sranje i kada sranje postaje sve veće, vrijeme je da se naviknemo na sve učestalije pozive da „volimo svoju zemlju“. Domoljublje je (opet) „in“!

Budimo realni i konkretni, ljudi su spremni ginuti za ideje, biti gladni, mučeni, pa su tako spremni raditi i manje stvari za ideju. Glasati na primjer. Ne prosvjedovati. Manje je bitno jesu li te ideje ostvarive ili ne, jesu li dobre ili ne; ono što je važno je da su uvjerljive. I sve one, zapravo, nude slično onome što je kršćanstvo ponudilo prije 2000 godina – nadu. Nadu u bolje sutra, pa makar onda već bili i mrtvi.

Kršćanstvo je ponudilo upravo to – tek kada umrete, pravi tulum počinje!!! Socijalističke revolucije onima izrabljivanima i potlačenima nudile su da „svi budu jednaki“ i da „svatko (radi) prema mogućnostima, svakome prema potrebama“. Nacisti su fanatično ginuli za svoju nakaradnu ideju. I primjera ima bezbroj.

Tako bi i ideja domoljublja u nama trebala pobuditi nadu u bolje sutra. Ako se SVI odreknemo SADA. Jer Domovina nas voli i treba. No čini mi se da me Domovina puno manje voli kad stvari idu dobro, kad se dijeli, kad se ima: onda me nekako Domovina zaobiđe, onda voli neke druge i široke je ruke, ali ne prema meni...

E sad, ispod tog „domoljublja“ stavlja se sve i svašta, baš kao i ispod poznate fraze „nacionalnih interesa“. Tu će vam, na primjer, pokušati prodati da je golfizacija Hrvatske, iliti pretvaranje negrađevinskog zemljišta u građevinsko, „nacionalni interes“. Aha, svakako, sve se jebe od interesa, samo nemaju veze s nacionalnima. To je otprilike jednako idiotizmu kada vas stranka u kojoj poznati funkcioner bivšeg sistema Luka Bebić zauzima izuzetno visoku i važnu poziciju plaši dolaskom „komunjara“ na vlast. Naravno da trebate imati IQ na razini Ivice Kirina da u to povjerujete, a i taj kriterij, izgleda, previsok je za mnoge.


IQ na razini Ivice Kirina očito nije izuzetak...

Pa će tako ministar s bijelim remenom pozvati zaposlenike bolnice u Gospiću da se domoljubno odreknu dijela svoje plaće. Ne spomenuvši pritom ono što je jasno svakom građanu ove države s barem imalo vijuga u glavi – zato jer smo trošili kao pijani milijarderi dok smo bili u dupetu dr. Ive, jer smo krali kao sumanuti, jer smo hranili svoj ego, gradili si spomenike, zapošljavali partijske drugove i rodjake, davali unosne i precijenjene poslove kumovima i usput tovarili sebi na račune, jer smo u državnoj kasi koju svi vi punite vidjeli svoj bankomat... I sad smo spičkali ne samo ono što imamo, nego smo već spičkali i puno toga što još niti nismo napravili niti mi, a niti naša djeca...


Domoljublje je i tvornica novca...

Thompson je odavno shvatio potencijal patriotizma i sad ga mjeri u milijunima eura. Na stranu činjenica da je otišlo u malo čudnom smjeru i da su se pobrkali lončići pa tako ustašku nacionalnu izdaju mnogi tumače kao domoljublje, na koncertima nose ustaške kape, po Bleiburgu paradiraju u crnim uniformama, a mržnja prema drugima se podrazumijeva... Malo Bismarckove „krv i tlo“, malo kiča, malo keltske ikonografije s mačem, malo neprijatelja koji su uvijek budni i koji nas uvijek i stalno hoće zajebati („unutarnjih i vanjskih“ kao što smo naučili kroz prethodnu sustavnu indoktrinaciju, ha ha) i lova pada u slapovima...

I što će sranje biti veće i što će nam biti teže, budite sigurni da će pozivi da volite svoju domovinu postati još učestalijima. Prosudite sami, ali ne zaboravite, kao što to fantastično pokazuje fotografija – "You can love your country without having to love your government" („možete voljeti svoju zemlju bez da morate voljeti svoju vlast“. ) Dapače, iz ljubavi prema domovini ponekad bi trebali i skinuti one s vlasti.


photo by philosopygeek
.

Ne mislim na Iskra bušilice, miksere, kalkulatore i slične dosege nekadašnjeg jugoslavenskog samoupravljanja, napretka i dizajna.

Nego mislim na iskru... iskru koja zapali stvar.

Konkretno, može li slučaj Varšavska zapaliti stvar? U mnogočemu taj slučaj simbolizira problem koji hrvatski građani sve teže i teže podnose. Ljudima je polako dopizdilo – krađe, podmetanja, lova curi na sve strane, nepotizam, korupcija, stanje u gospodarstvu, zdravstvu, socijali – jebote, gdje god se okreneš vidiš sranje...



Na slučaju Varšavska, igrom slučaja, okupljeni su oko istog sranja glavni akteri, sad već slobodno možemo reći, tragedije koja se događa u Hrvatskoj. I HDZ, kojeg nitko ne voli i za čije glavešine svi misle/znaju da su lopovi, ali koji uvijek dobije glasove (da slučajno "komunjare" ne bi došle na vlast), i SDP koji čeka da mu vlast padne u ruke i čiji čelnik, kao što je rekao Ladislav Tomičić tijekom gostovanja kod Stankovića, „radnika ne bi prepoznao niti da se sudari s njim na ulici...“.

Promjena često krene s iskrom. Skuplja se nezadovoljstvo, poniženje, osjećaj pokradenosti i nemoći – a to je otprilike slika Lijepe naše apatične države.



A uza sve to postoji jedan urnebesni folklor i mašinerija zaglupljivanja... Od raznih Keruma i Avi Karabatić koja je definirala novu mjeru za glupost, nešto poslije poslije Kirina, legendarne sirovine s kvocijentom inteligencije na razini sobne temeperature kojemu je zapalo do bude ministar (!!! moguće samo u Hrvatskoj!!!) , kroz javnu kuću HRT u kojoj stolac ima rezerviran Šuki the Money Master koji će podučiti ljude da podizanje kredita da bi se otplatio kredit nije novo zaduživanje...

Tu je i ramboidni ministar zdravstva, koji se usput rečeno nekada vezivao lancima, koji će u žeglu noć prošetati Varšavskom u lagano raskopčanoj bijeloj košulji, trapericama i BIJELOM REMENU!!! Još je samo nedostajao onaj Dikan koji vezanim ženama „voli gurati čudne stvari u usta“... U glavnim crtama to je scenografije naše svakodnevice. Ah da, i jedna sijeda žena koja se odaziva na Jaca, doduše mrzovoljno, i koja se ponaša kao da nije 15 godina sudjelovala u stvaranju ove tragedije i koja je uvela brošologiju kao znanost...



A i ne činjenje je grijeh...

I na kraju malo poezije...




Plameni vjetar Miroslava Krleže

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,
jednoga će dana crljeni vihor planuti,
o, jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana
buknut će plamen iz bezbrojnih rana.
U potresu će onda strahotnom
rasplinut se simboli kletve i tamjana,
komedija i crkvi, bolnica i kavana,
ludnica, bordela i samostana,
jednoga dana, o, jednoga dana!
A pjevat će zvona,
stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.
Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona:


"Ulico!
Krvavi talas
nek te kovitla danas!
Proklet je pean zlata,
i dok mirišu žene, svila i šokolata,
vješaju gologa boga na trgu ko tata.
O, Ulico,
danas -
budi crveni talas!"

(ako hoćete dalje kliknite TU)

.

Sav sretan, zajedno s kolegom, slavim novo zaduženje za koje Jaca kaže da je priznanje vođenju države. Smijemo se i veselimo, naručujemo rakove i školjke, pijemo Grgicheve butelje, častimo druge goste... Jebote alaj nam je dobro. Pijani smo, što od vina što od slave, veseli što smo baš tu i baš sada dok Jaca i Šuki demonstriraju virtuoznost u vođenju države...

Para ima k'o kenje, baš kao iz priče krajem 1980-tih: imamo industriju, obrazovanu radnu snagu, more i turizam, žitna polja Slavonije – pa lova će nam rasti na drveću!!!
Kao što je govorio Šime Đodan:“ Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu...“

Da je bolje, ne bi valjalo...

Zajebali smo sve, nadigrali sve druge... Recimo Norvešku – njih smo tako zajebali da se stoljećima neće oporaviti od našeg driblinga. Što oni rade? Norvežani lovu od nafte stavaljaju u fondove i štede za svoje potomke za vrijeme kada ne bude nafte. Ulažu u školstvo, educiraju ljude. Budale. Nek' dođu na seminar Jaci i Šukiju da ih malo poduče.

Mi, recimo, ne samo da smo zadužili sebe i ovu generaciju, nego smo dugove već prebacili na djecu koja idu u vrtić. Znači, naša djeca u vrtiću de facto sama plaćaju vrtić, samo to još ne znaju. Tako se stvara odgovorna radna snaga, od malih nogu ih treba natjerati da zarađuju za sebe. Saznat će kada dođe vrijeme da su dužni para nekim institucijama.

Znate kako su Spartanci odgajali dečkiće kako bi jedan dan bili dobri ratnici? Na primjer, ne bi im dali hrane. Stimulirali bi ih da idu ukrasti hranu u polisu. Ako bi ih uhvatili, ubili bi boga u njima, prebili ih. Pa su tako naučili kako se šuljati i skrivati, biti nečujni i nezamjetni – predispozicije za dobrog ratnika...

E, što je za očekivati da će nastati od malih Norvežana? Razmažena derlad s puno love, educirani, govorit će jezike... A naši će ih razbiti svaki put kada dođu k nama na more. I naši klinci sigurno, kad odrastu, neće biti materijalisti. A bogami niti ateisti. Jer bolji život će ih čekati nakon smrti. A kako ateisti vjeruju da je „tulum gotov kad se svjetla ugase“, onda moraju biti pobožni ako hoće bolji život. Jer on dolazi poslije. Kao i uvijek u ovim krajevima, bolji život je negdje u budućnosti.



Austrijance smo zajebali samo tako. Oko 400 godina su uzimali, vladali nama, onda je bio period između 1918. i 1990. kada nisu, a sada su „najveći investitor u RH“. Uvalili smo im banke, turističke komplekse, mobilne telefonije, medije, evo ulaze i s plinom u Zadru i Splitu, benzinske pumpe se grade... Gadno smo ih zajebali, sve mi je neugodno kad vidim Austrijanca... Najgore je što oni misle da su obrali vrhnje. A nisu. Vrhnje obire naša radna snaga, educirana, sa sanitarnim pregledom... Naša školovana radna snaga sprema sobe u hotelskim kompleksima, kuha kavice i prkosnim pogledom prostrijeli gosta koji se ujebao na terasu...

Sve smo ih zajebali. A kako su Jaca i Šuki još tu, znajte da još nije gotovo, još ćemo ih puno puta zajebati...

I samo usput, čuo sam da Šuki priprema hrvatsko izdanje potonje knjige:

Standardi se mijenjaju.

Što danas nazivamo „normalnim“, jučer je možda bilo „nenormalno“ –
i, naravno, obratno. Ne volim baš koristiti riječ „normalno“ jer
ono što je„normalno“ meni ne mora nužno biti „normalno“ nekom drugom.

Prije 100 godina nije bilo normalno da žena nosi haljinu koja ne pokriva njene gležnjeve – to se smatralo nemoralnim. Da ne spominjem izlazak u javnost bez pokrivene glave...

I pojam ljepote se s vremenom mijenja.
U tu svrhu Playboy je dobra arhivska građa kroz koju možete pratiti
promjenu u pogledu ideala ženske (fizičke) ljepote.



„Standard“ uređenja stidnih dlačica također se promijenio.
Ugrubo, postoji period do 1990-te i period nakon toga.
Do 1990-te rijetko ćete naći u potpunosti uklonjene stidne dlačice,
dapače sve je bilo obraslo i čupavo, dok je nakon toga s vremenom standard
postao „što manje, to bolje“.




Kako je ljeto pred nama, kupaći kostimi ili bez njih, pitanje je: što se nosi ovog ljeta?





I na kraju - nema dlačica...



.
DOPUNA: OVO JE NOVI DIZAJN SVINJCA by SadisticoShy.
jel vam dobar?

.
.
Hloverka Novak Srzić postala je v.d. direktorica programa na HTV-u,
trenutačno jednom od većih kupleraja u Hrvatskoj. I to upravo nakon što je došla direktiva od Jace –
mazite me i pazite, samo pozitivno i afirmativno o meni, inače će pretplata otići na 60kn –
Hlo je ponovo zajahala...

Postoje sasvim racionalni razlozi zašto je baš ona u sedlu, a v.d. ravnatelja HTV-a
Mislav Stipić jasno je to izrekao: „Hloverka ima sve kompetencije za ovu funkciju“.

Njenu ključnu kompetenciju možemo ukratko i navesti: dovoljno je iskusna
da zna kome treba viriti iz dupeta. I dokle god je to ključna kompetencija za uspjeh
u Hrvatskoj, dotle nema uspjeha za Hrvatsku...



"To je definitivno odluka da sve propadne i da naša kuća ode kvragu.
Ovo je iznad svake pameti. Treba vidjeti čiji je cilj da sve ode kvragu jer
ovo je najbolji mogući izbor za kraj. Čestitam!" - rekao je za Index Denis Latin.
.
.