Situacija sa školskim udžbenicima u Hrvatskoj je, zapravo, tragična.
Svaki učitelj bira knjigu iz predmeta koji predaje. Na svakoj školi.
U školama koje su javne, inače financirane od strane države (odnosno gradova i županija) –
drugim riječima, od našeg poreznog novca i tu izuzimam privatne škole.
Na taj se način, kako i argumentiraju nakladnici koji su trenutačno u PR ofenzivi, omogućava „slobodna tržišna utakmica“.
Koja zapravo znači lov prodajnog osoblja izdavača na učitelje, direktora na svoje stranačke mecene, stranačkih mecena na gradonačelnike i župane,
pa gradonačelnika i župana na ravnatelje, ravnatelja na učitelje...
I na totalno neefikasan način država tjera svoje stanovništvo da troši. Naime, naklada od 1500 komada ili naklada u 80.000 komada nije isto.

„Slobodna tržišna utakmica“ se igra malo šire, a to je slika koju bih volio da naši političar zamjećuju i da su je svjesni, i to između država koje pokušavaju što bolje obrazovati svoje ljude. I s postojećim novcem učiniti to što bolje.
«A well-educated and highly skilled workforce is vital in adopting new technologies and innovative practices»
(izvor: The Economist, od 4.-10.08. članak The good, the bad and the ugly)
Stoga, da pojednostavim stvar:
1. Jedan udžbenik za jedan predmet za jedan razred
2. Država okupi 5 najboljih iz područja (natječaj) da naprave udžbenik.
3. Propisati razinu kvalitete (papir, uvez, boja) s obzirom na planirani rok trajanja udžbenika (recimo 4 godine)
4. Raspisati natječaj za tisak i distribuciju.
5. Obvezati na određenu količinu knjiga koje trebaju biti dostupne tijekom druge, treće i četvrte godine.
Ponavljam, slobodna tržišna utakmica igra se šire od sitnog, pojedinačnog interesa izdavača;
ako država nije u stanju preuzeti odgovornost, pogotovo za nešto ovako važno, onda je stvarno niti ne treba.
|